Davorin Trstenjak jedna je od najosebujnijih ličnosti među hrvatskim učiteljstvom na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Rođen je 8. studenoga 1848. godine u Sloveniji (u selu Krčevine kraj Ormoža), u Varaždinu je završio pet razreda gimnazije, a u Zagrebu učiteljsku školu 1870. godine. Kratko je vrijeme radio u privatnoj školi Antonije Cvijić u Zagrebu. Godine 1871. imenovan je učiteljem pučke škole u Karlovcu, odakle je nakon 18 godina službe premješten u Kostajnicu, gdje ostaje deset godina. Od 1899. do umirovljenja 1908. godine službovao je u Gospiću. Iako je svaki svoj premještaj doživljavao kao nepravdu, u svakom od ova tri grada pronalazio je motiva i poticaja za kreativan učiteljski rad u školi i izvan škole. Uz to je do svojih kasnih godina jako puno pisao i objavljivao – kako pedagoške knjige i članke, tako knjige za djecu – priskrbivši si epitet jednog od najproduktivnijih pisaca među hrvatskim učiteljstvom. Njegov pedagoški radikalizam razvija se u zrelijoj dobi, nakon odlaska u mirovinu, kada nastupa kao „slobodan čovjek“ bez straha od mogućeg discipliniranja prosvjetnih vlasti ukorom ili novim premještajem. Umro je u Zagrebu 10. veljače 1921. godine.
O njegovu životu i radu postoje dvije monografije – prva Saliha Ljubunčića Davorin Trstenjak 1848-1921: (studija), objavljena 1931. godine u spomen desete obljetnice smrti i druga Dragutina Frankovića Davorin Trstenjak : borac za slobodnu školu, objavljena 1978. godine, u povodu 130. obljetnice rođenja. O Trstenjaku kao pedagogu pisao je Ljubunčić 1931. i u Savremenoj školi, a iste godine izašao je i tematski broj beogradskog Učitelja (br. 10) posvećen Davorinu Trstenjaku o kojem su pisali: Milutin Stanković, Josip Škavić, Josipa Radošević, Mihailo Jović, Ljudevit Krajačić, Antun Tunkl, Mate Demarin i Anđelija Stančić.
Od mladog do zrelog učitelja
Trstenjakova knjiga Mladi učitelj (1891) rezultat je njegova osamnaestogodišnjeg učiteljskog iskustva u Karlovcu. Do tada je bio objavio nekoliko knjiga za djecu i mladež te knjige Putne uspomene (1880) i Školski vrt u selu (1883). Mladi je učitelj evidentno proširio svoja znanja stečena u učiteljskoj školi, stekao određenu sigurnost u svome radu, no još uvijek se oslanja na provjerene autoritete, herbartovce Reina i Basaričeka, držeći se propisanih metodičkih stupnjeva. On pokazuje nesvakidašnji senzibilitet za učiteljski poziv, nastavi i školskom radu daje svoj pečat. Uz karlovačku je školu uredio uzoran školski vrt i mali zoološki vrt, vodio školsku djecu u šetnje i na izlete, priređivao s njima igrokaze, oduševljavao ih za prirodu i prirodopis. U knjizi Druženje učitelja sa školskom mladeži (1905, 87-88) napisao je: S velikom sam ljubavlju skupljao bilje, kukce, puževe, sisavce, ptice i druge životinje i prirodnine, pa ih uređivao i donosio u školu. Događalo se da sam koji preparat izrađivao svu noć do zore, te mi svjetiljku zamijeni žarko sa istoka sunce. Obećao sam učenicama, da ću im sjutradan donijeti to i to, pa je to moralo biti. (…) U karlovačkoj okolici poznavao sam svaki grm, svako drvo, svaki potok, svaku močvaru; znao sam, gdje se u Korani i Kupi drži veća riba, gdje koji puž, gdje koja ptica i gdje cvate koja biljka. Gdje je bilo najljepše, onamo sam vodio svoje učenice.
U Kostajnici se također nastavlja druženje učitelja sa školskom mladeži, u prirodi – na brdu Djedu i na nastavi „pod vedrim nebom“. Zrelo učiteljsko doba provodi u Gospiću, gdje piše knjigu Zreo učitelj (1907). „Moj je Mladi učitelj metodičar, napisan u mojim mladim godinama, a Zreo učitelj pedagog iz iskustva i nauke, napisan na koncu moje muževne dobi, plod moga 36 godišnjega učiteljevanja“, piše Trstenjak 1914. u svom autobiografskom spisu Što sam htjeo (rukopis se čuva u Hrvatskom školskom muzeju), gdje također kaže kako se nikad kao u Gospiću nije toliko bavio pisanjem i naukom, osobito filozofijom i kulturnom poviješću.
Bilo bi grubo poigrati se riječima i reći da je Zreo učitelj plod nezrela čovjeka, jer to Trstenjak ni po godinama ni po svom učiteljskom radu nije bio. Riječ je o zanimljivoj, lako čitljivoj knjizi, koja idealizira učiteljsko zvanje i otkriva Trstenjaka kao eklektika, intuitivnog filozofa i zanesenjaka, kojemu su važniji retorički efekti lijepih i uzvišenih misli – kako svojih tako onih različitih filozofa koje je čitao – nego njihova praktična primjenjivost. Stoga je često kontradiktoran i patetičan, osobito kad govori o učiteljskim idealima, o učiteljskoj slobodi, časti i ljubavi ili o učitelju umjetniku, borcu i apostolu naprednih ideja. I dok je mladi učitelj, učitelj metodičar, kako ga naziva Trstenjak, u razredu, s učenicima, zreo je učitelj, rekli bismo, učitelj filozof koji je, baveći se filozofskim pitanjima učiteljskog zvanja, kao što su ljubav, umjetnost, sloboda i borba, pomalo zaboravio djecu. Zreo se učitelj, bez učenika, sprema na radikalnu borbu za slobodnu školu.
Iste, 1907. godine, kada je objavljen Zreo učitelj, izlazi i knjiga Prirodni uzgajatelj u kojoj Trstenjak, nizom članaka o prirodnim, duhovnim i civilizacijskim pojavama, pisanih sličnim stilom i poetikom, uzdiže prirodu kao „prvu uzgajateljicu i učiteljicu“. U Uvodu se poziva na Darwina i moderne prirodne nauke. „Borba je velik pedagog“, smatra Trstenjak, a borba će postati i ključnom riječi njegovih kasnijih djela – Darvinizam u uzgoju (1918) i Uzgoj čovjeka borca (1921).
Trstenjakova Slobodna škola
Iako već u ranijim djelima, a osobito u Zrelom učitelju, maše zastavom slobode, tek će 1908. godine postati posve jasno o čemu je zapravo Trstenjak govorio kad je govorio o slobodi. Nikako slučajno, na Sveslavenskom učiteljskom kongresu u Pragu, 11. kolovoza 1908. godine, drži referat o slobodnoj školi. Iste godine u vlastitoj nakladi izdaje knjigu Slobodna škola u kojoj prikazuje genezu pokreta za slobodnu školu, traži da znanost bude vrhovni autoritet u odgoju i da se u interesu općeg napretka „svaka škola oslobodi od svakoga utjecaja bilo koje crkve“. Knjiga je pisana u maniri manifesta, bez jasne programatske vizije slobodne škole, ali s jasnom porukom Crkvi i svećenstvu da im nije mjesto u školi. „Mi tražimo slobodu, da možemo uzgajati i obrazovati mladež tako, da joj se što više ojačaju temeljni nagoni za životnu borbu, a to je nagon samoodržanja i usavršavanja“, kaže Trstenjak te poput Ellen Key ushićeno govori o „novim ljudima“ i „novom dobu“ koje će stvoriti slobodna škola. U takvoj je školi znanost vrhovni autoritet. Ona ne samo da neće biti sluškinja Crkve, nego ne bi trebala biti ni sluškinja državne birokracije. Učiteljima ne bi trebalo propisivati nikakve metode jer je to stvar učiteljeve autonomije. U slobodnoj se školi ne bi trebao postavljati isti cilj za sve učenike jer nemaju sva djeca predispozicije da budu jednako dobra u svim predmetima. Činjenično znanje nije znak obrazovanosti nego balast kojeg se treba osloboditi i zato „Van u slobodnu prirodu! Na slobodu! U vrtu i polju neka djeca radeći uče i učeći rade“, kliče Trstenjak.
Jedno poglavlje u knjizi posvećuje i pitanju dječje slobode. Tu je znatno umjereniji i zamjera onima koji „zabludiše“ tražeći previše slobode za djecu, jer „oni gledaju dijete samo na božjem prijestolu, a od odraslih traže, da mu neprestance donose zlato, tamnjan i mirtu“. Ponovno poziva u prirodu, gdje se djeca osjećaju slobodna i gdje će moći raditi korisne poslove, ali ne samo zato da postanu dobri zemljoradnici i poljodjelci, nego zato što će kroz te poslove steći čitav niz potrebnih znanja i umijeća i što će radeći učiti. Kretanje i fizička aktivnost prirodna su potreba za trošenjem nakupljene energije, pa „djeci treba dati i u školi dovoljno prilike, da udovoljavaju svom životnomu čuvstvu i nagonu, pa da se dovoljno kreću, gimnasticiraju, da pjevaju i glasno govore“. No, kada bi djeca zaista bila sposobna za toliku slobodu, kako zahtijevaju neki anarhisti, onda ih ne bi trebalo ni odgajati, primjećuje Trstenjak.
Neke ideje što ih Trstenjak iznosi u Slobodnoj školi prisutne su ili su se mogle naslutiti u nekim njegovim ranijim djelima (Zreo učitelj, Prirodni uzgajatelj), no nikada do tada iz učiteljskih redova nije zabilježen tako otvoren, energičan i strastan istup protiv klera. Jasno je da su sve druge ideje što ih iznosi u knjizi dospjele u drugi plan i da se polemika vodila pretežito zbog njegova antiklerikalizma, što je Trstenjaka očito motiviralo na daljnje slične akcije. Objavljuje nekoliko knjiga i brošura u kojima se obračunava s klerom (Jezuite, 1911., Biblija u svjetlu istine i morala, 1912., O modernoj školi i modernim nazorima o prirodi i čovjeku 1909., Borba istine protiv klerikalne laži, 1910. i Klerikalizam, 1914.), a njegova kasnija pedagoška djela inspirirana su teorijom evolucije i odišu naglašenim biologizmom. Kroz istoimeni list prati rad austrijskog društva Freie Schule (Slobodna škola), osnovanog u Beču 1904. godine. Postaje članom organizacije slobodnih zidara, aktivan je u pokretu Slobodna misao i u istoimenom časopisu koji izlazi od srpnja 1910. do kolovoza 1911. godine. U njemu Trstenjak piše o slobodnoj školi, o položaju učiteljstva i školskom jarmu, ponovno ističući kako je učitelj „duša školi, a ne naučna osnova, ni knjige, ni školski balast“. Već u prvom broju Slobodna misao donosi (nepotpisani) članak o španjolskom pedagogu, jednom od najpoznatijih predstavnika teorijskog i praktičnog modela racionalnog i slobodarskog odgoja, Franciscu Ferreru, a posvećen mu je i čitav listopadski broj lista 1910. godine, na godišnjicu njegove tragične smrti. Časopis također donosi seriju članaka o Tolstoju, o monističkoj filozofiji i važnosti prirodnih znanosti.
Trstenjakova Slobodna škola nije pedagoški program, još manje pedagoška koncepcija. Ona je najvećim dijelom ipak samo svojevrsna budnica ili pamflet protiv klera. U svom poznatom stilu Vjekoslav Koščević u časopisu Preporod 1908. piše kako „Trstenjak sigurno ni ne zna, u kakovo zlo ovom brošurom zavodi hrvatsko učiteljstvo i kako služi neprijateljima hrv. naroda, te kako nema takta“. Nadalje objašnjava pogrešno Trstenjakovo shvaćanje da je svaka škola koja nema vjeronauka slobodna škola i završava riječima: „Ma pravi ričet, što je taj čovjek napisao.“ Rijetke su tiskovine donijele pozitivne kritike knjige. Njih je Trstenjak dobivao u pismima prijatelja (primjerice Oskara Dürra ili Julija Kempfa). Na listi njegovih prijatelja su, sudeći po korespondenciji, i Stjepan Bauer te Ljudevit Dvorniković. Trstenjak je nedvojbeno uživao veliki ugled među hrvatskim učiteljstvom, no, na širu učiteljsku potporu u borbi za slobodnu školu nije mogao računati. Stoga drži javna predavanja o slobodnoj školi, priređuje javne pučke skupštine, a potporu mu pružaju, kako piše u Autobiografiji, „osim ljudi nauke, socijalisti, sveučilišni đaci, druga omladina i slobodni zidari“.
Trstenjak i Basariček
Odnos sa Stjepanom Basaričekom bio je jedan od pokazatelja pedagoške orijentacije među hrvatskim učiteljstvom. Svaki pokušaj kritike pedagogije i školske prakse na početku 20. stoljeća mogao je biti doživljen kao osobni napad na Basaričeka i obrnuto. To je nerijetko značilo i stručnu izolaciju odnosno nemogućnost objavljivanja u Napretku ili pak ograničeni utjecaj u Hrvatskom pedagoško-književnom zboru. Trstenjak i Basariček su vršnjaci, „stari prijatelji“ kako se oslovljavaju u pismima i dugogodišnji suradnici. Moguće je da je to dugo prijateljstvo ipak bilo plod obostranog interesa. Nekoliko je argumenata u prilog ovoj pretpostavci. Trstenjak je puno pisao i nikako mu nije trebalo neprijateljstvo s prvim čovjekom Napretka i jednim od glavnih kreatora HPKZ-ove nakladničke politike. S druge strane, Basaričeku je odgovaralo imati zanimljiva suradnika u časopisu, a Trstenjakovo „naprednjaštvo“ mu je trebalo kao dokaz demokratičnosti. Vjerojatno je postojao prešutni dogovor o suzdržavanju od međusobne javne kritike. Ona je ipak bila neizbježna i do javnog razlaza došlo je tek 1917., godinu dana prije Basaričekove smrti, zbog jednog članka u Napretku. U Predgovoru svojoj knjizi Fabkovići Skender i Marija Trstenjak (1919) bez ikakvih ograda niže nimalo lijepe riječi o svom nekadašnjem, pokojnom, prijatelju i pedagogiji koju je promicao. Spominje autokratizam i reakcionarstvo, odanost Kaptolu i Markovu trgu, šablonsku pedagogiju, pedagoški balast i primjećuje kako Basariček „od tolikih svojih učenika nema srećom ni sljedbenika svoje škole“.
Trstenjak se dalje žali da se već odavno rasklimala stara sloga, povjerenje i prijateljstvo među starim borcima za učiteljska prava i napredak. No, o tome je dugo šutio. Štoviše, prihvatio je Basaričekovu ponudu da od 1908. godine, kada je programski i sadržajno preuređen Napredak, postane suurednikom, odnosno urednikom rubrike Obzor po pedagoškom svijetu. Napuknuto se prijateljstvo održalo još čitavo desetljeće. Basariček je ostao urednikom Napretka sve do smrti, 1918. godine, a Trstenjak je istupio iz uredništva 1917. godine.
Trstenjak je plodan pedagoški i dječji pisac. Njegove knjige ne nude pedagoški sustav, nego su više plod inspiracije doživljenim i pročitanim. Po tome su bliže žanru pedagoške književnosti nego stručnoj pedagoškoj literaturi. U njima ima zanimljivih, poticajnih i katkad proturječnih ideja i gledišta. Odmaci od službene školske pedagogije u praktičnom školskom radu – učenje radom, nastava u prirodi, zorna i integrirana nastava, aktivnost učenika – svakako su nastojanja koja nadilaze okvire šablonskog pedagoškog rada. U tom smislu Trstenjaka možemo smatrati intuitivnim navjestiteljem reformne pedagogije.
U povodu 100. obljetnice Trstenjakova rođenja 1948. godine Pedagoško-književni zbor odlučio je svoju pedagošku knjižnicu nazvati njegovim imenom. Danas je to Pedagoška knjižnica Davorina Trstenjaka Hrvatskoga školskog muzeja. Takvo je priznanje zaobišlo njegova vršnjaka Stjepana Basaričeka – utemeljitelja teorijske pedagogije u Hrvatskoj, jednog od osnivača i predsjednikâ Hrvatskog pedagoško-književnog zbora, dugogodišnjeg urednika najpoznatijeg pedagoškog časopisa i autora pedagoških udžbenika koji su se gotovo pola stoljeća rabili u učiteljskim školama.
