NAJ, NAJ U ARHIVSKOJ ZBIRCI

METHODUS

Autograf Josipa Herovića iz 1797., najstariji didaktičko-metodički rukopis u Arhivskoj zbirci (prvi dio)

Vrijedan povijesni izvor za povijest školstva u 18. i početkom 19. stoljeća u Hrvatskoj autograf je Josipa Herovića iz 1797. godine Methodus. Riječ je o prijevodu (ili prijepisu prijevoda) učiteljskoga priručnika Kern des Methodenbuches, besonders für die Landschulmeister in den k. k. Staaten, J. I. Felbigera iz 1777. godine, na hrvatski kajkavski jezik. Od 1901. rukopis se čuva u Arhivskoj zbirci Hrvatskoga školskog muzeja. U hrvatskoj historiografiji poznati su značenje i djelomični sadržaj Methodusa, a njegov cjeloviti tekst prvi put je transkribiran i objavljen u Analima za povijest odgoja vol. 14 (2015.), a dostupan je i na:
https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=260990
U blogovskoj inačici upoznajmo sadržaj Methodusa, autografa J. Herovića, najstarijeg didaktičko-metodičkog rukopisa koji se čuva u Arhivskoj zbirci Hrvatskog školskog muzeja..

Korice Herovićevog autografa naslovljenog *Methodus Josephi Michaelis Herovich Conscripta Anno D*[*omi*]*ni 1797*. (HŠM A 224)

U stručnom pedagoškom obrazovanju budućih učitelja na preparandijalnim tečajevima u Zagrebu tijekom prve polovine 19. stoljeća, do tiskanja prvih pedagoških udžbenika na hrvatskom jeziku 1848./1849. u Budimu, korišteni su didaktičko-metodički priručnik Methodenbuch für Lehrer… Johanna Ignaza Felbigera, reformatora austrijskoga školstva u vrijeme Marije Terezije i autora više pedagoških priručnika, izdan 1775. u Beču, iz njega izvedeni skraćeni priručnik iz 1777. godine. Kern des Methodenbuches… i drugi, kraći priručnik, Forderungen an Schulmeister und Lehrer der Trivialschulen… iz 1778. godine. Za područje Ugarske i njezinih krunskih zemalja u Budimu je izdan priručnik Kurzer Leitfaden…, kraća varijanta djela Kern des Methodenbuches… iz 1777. godine. Uz tiskana njemačka izdanja korišteni su i rukopisni prijevodi. U Arhivskoj zbirci Hrvatskoga školskog muzeja čuvaju se rukopisni prijevodi (ili prijepisi prijevoda) na hrvatski jezik Felbigerovih djela Kern des Methodenbuches… i Kurzer Leitfaden…: Methodus (1797.) Josipa Herovića (HŠM A 224), Vpelivanye od podvuchanya decze vu skoli (1835.) Ivana Juriševića (HŠM A 4587), te Czeli navuchanija nachin illiti Methodus razdelujesze na 3 strane (1835.) Alojza Premzla (HŠM A 225).

**Josip Herović** (Zagreb, 1780. – Samobor, 1871.) učitelj u Samoboru 54 godine, od 1799. do 1853. godine. Bio je i ravnatelj škole, orguljaš i kapelnik domaće glazbe. Školovao se u rodnom Zagrebu. Nakon gimnazijskih razreda završio je 1797. preparandijalni tečaj za učitelja u Kr. glavnoj narodnoj školi zagrebačkoj, zvanoj i *normalka*. Uz materinski hrvatski, govorio je latinski i njemački te se služio francuskim jezikom. Zaslužan je za osnivanje dječjih orkestara i samoborske gradske glazbe (1807.).

Godine 1797., na kraju preparandijalnoga tečaja na zagrebačkoj normalki, Josip Herović uredno je ispisao prijevod (ili prijepis prijevoda) s njemačkoga na hrvatski kajkavski jezik teksta priručnika za učitelje Kern des Methodenbuches, besonders für die Landschulmeister in den k. k. Staaten, najvjerojatnije kao uredno prepisanu skriptu s predavanja odslušanih na zagrebačkom preparandijalnom tečaju, kao didaktičko-metodički priručnik za osobnu uporabu na budućem poslu ili za svoje buduće pomoćnike.
Rukopisna knjiga naslovljena je s Methodus Josephi Michaelis Herovich Conscripta Anno D[omi]ni 1797. Sačuvano je tintom gusto pisanih 35 listova, tj. 69 stranica. Rukopis nije sačuvan u cjelini, nedostaju sam početak, dio uvoda i dio u sredini rukopisa.
Prijevod je većim dijelom doslovan ili prilagođen skraćivanjem, s tim da su u prvom dijelu izostavljena dva odlomka iz Kerna, a na kraju je dodan jedan odlomak, najvjerojatnije iz Methodenbucha. Herovićev autograf pisan je hrvatskim kajkavskim jezikom, s germanizmima, hungarizmima i latinizmima karakterističnim za hrvatski kajkavski jezik s kraja 18. stoljeća. Pismo je latinica nestandardiziranoga pravopisa, bez dijakritičkih znakova, s glasovima sz (s), s (ž), ss (s i/ili š), ch (č) i dr., neujednačenim pisanjem velikoga i maloga slova.
U nastavku je sažetak sadržaja po pojedinim poglavljima te stručni pedagoški i školski pojmovi koji su, u duhu hrvatskoga kajkavskog jezika, korišteni u Zagrebu kao i u krajevima kajkavskoga govora:
učitelj: skolnik, navuchitell; učenici: vucheniki, detza (čita se: školnik, navučitel, vučeniki, deca); škola: skola, skolna hizica, skolna hisa;
nastava/obuka, nastavni sadržaji: navuk, vuchenye, skola; nastavna godina (razred): techaj; polugodište: polletni techaj; nastavni sat: vura;
nastavne metode: nachin vu navuchanya, vpelyvanye; vizualno nastavno sredstvo: kip;
skupno učenje: zkup vuchenye; usmeno ispitivanje i ponavljanje: katekiziranye;
čitanje: chtejenye, stejenye; sricanje, slovkanje: shlabekuvanye;
pisanje: piszanye; lijepo pisanje (krasopis): lepo piszanye; računanje: rachunanye, rachunztvo;
udžbenik: kniga, kniga skolna; bilježnica: teka; školska pločica: tablicza;
imenik i dnevnik: kataloguss; ocjena, redoslijed po uspjehu i znanju, skupina učenika, razredno odjeljenje: red;
vladanje: dersanje; školska disciplina: skolno vkrochenye; disciplinski propisi: skolne zapovedi; kazna: kastiga; sramotna knjiga: Navuchanya kniga; ploča: cherna tabla; kreda: krajda; spužva: spronga.

Prva sačuvana stranica rukopisa. Školska je godina organizirana u dva polugodišta: prvo traje od 20. listopada do 20. ožujka, a drugo od 20. ožujka do 15. rujna. Raspust, za pomoć roditeljima na polju, traje od 10. srpnja do 1. kolovoza i od 15. rujna do 20. listopada.

Prvo poglavlje, prva uputa. **Skupno učenje (*zkup vuchenya*)** – u manjim seoskim školama, gdje su zajedno učenici različitoga uzrasta i znanja, ne podučavati pojedinačno nego razdijeliti učenike u skupine prema stupnju znanja (npr. poznavatelji slova, sricatelji, čitači) i skupno ih podučavati.

Sadržaj Methodusa

Herovićev autograf sadržajno se sastoji od Uvoda, o podučavanju općenito i o organizaciji nastave, i glavnoga didaktičko-metodičkog teksta podijeljenog u tri osnovne cjeline:
I. Od oneh 3 Delov pokojemissze vezdasne navuchanye od negdasnega razluchava
Opisane su nova metoda skupnoga učenja i podučavanja djece te upute za skupno čitanje i usmeno ispitivanje.
II. Od onoga, kaj se vu Ladanyzkih skolah vuchiti mora
Sastoji se od osam poglavlja s metodičkim uputama za obradu nastavnih predmeta u seoskim (trivijalnim) školama: vjeronauka, poznavanja slova, šlabekuvanja (sricanja), čitanja, pisanja, pravopisa, računa i kako učitelj treba podučavati kada učenici nemaju knjige ili ih ima malo.
III. Od onoga, kaj Skolnik iliti Navuchitel vu szelzkih skolah pred ochima imati, y poleg chesza sze on vu szvojoj szluzbi ravnati mora
Opisuje važnost školske službe, dobre osobine ili vrline učitelja, glavne upute i školske zapovijedi, odnosno disciplinske propise.
U dodatku su upute za ispitivanje učenika prilikom inspekcije nadređenih ili posjeta uglednih osoba. Završni dio čine metodičke upute za nastavu lijepoga pisanja. Glavnina je priručnika normiranje metodika nastavnih predmeta u pučkim školama. Djecu se učilo čitanju, pisanju (lijepom pisanju, krasopisu), računanju, vjeronauku i dobrom vladanju. Uz metodike obrade obrazovnih sadržaja tekst sadrži niz odgojnih uputa i odredbi za učenike i učitelje, a pojedine se više puta ponavljaju. Glavne nastavne metode bile su: usmeno izlaganje (predavanja, objašnjavanja, pripovijedanja, rasuđivanja), čitanje i rad na tekstu, pisanje, demonstracija uz pomoć vizualnih nastavnih sredstava. Istaknute su prednosti nove metode skupnoga podučavanja, a u izvođenju dominira učiteljevo podučavanje sa šabloniziranim pristupom koje je proizlazilo iz uvjerenja da će učenici na taj način lakše zapamtiti gradivo.

Drugo poglavlje. Što se uči u seoskim školama. 1. O obvezama učitelja na vjeronauku
Učitelj mora znati katekizam i ono što mu župnik odredi da radi s djecom. Treba napraviti plan obrade po nastavnim danima i satima i pripremiti se za nastavu vjeronauka. Uz ponavljanje naučenog svaki dan obrađivati novo. Metode učenja: napamet (mlađi učenici) i skupno čitanje (stariji). Napamet se uče Vjerovanje, Očenaš, Anđeosko pozdravljenje, Deset Božjih zapovijedi, pet crkvenih zapovijedi, kreposti vjere, nade i ljubavi, Zapovjedna molitva.

O *šlabekuvanju* (sricanju). Šlabekuvanja tablica je hrvatska ABC tablica, s crno tiskanim suglasnicima u dva stupca lijevo i desno, a u sredini su crvenom bojom tiskani samoglasnici. Tiskana su i velika i mala slova. Šlabekuvanja tablica objesi se na školsku ploču ili drugo istaknuto mjesto da bi svi učenici mogli pratiti. *Šlabekuvanje* se uči uz pomoć tablice prije udžbenika, nakon poznavanja slova.

Posebna metoda učenja čitanja – nakon učenja slova, a prije čitanja – bilo je šlabekuvanje ili sricanje, slovkanje, pri čemu su učenici učili spajanje suglasnika sa samoglasnicima i, obrnutim redoslijedom, samoglasnika sa suglasnicima. Zanimljivo je napomenuti kako su u Stalnom postavu Hrvatskoga školskog muzeja izložene početnice koje se navode u Methodusu: ABC Knisiczaza iz 1779. (HŠM Mu 785) i zidna početnica Schlabekuvanya Tabela (HŠM Mp 2478), koja je dar časnih sestara samostana uršulinki u Varaždinu, gdje je od početka 18. stoljeća djelovala i najstarija djevojačka pučka škola.
Cijeli je tekst Methodusa prožet uputama i upozorenjima da učitelj treba tumačiti jasno, polako, razložno, razumljivo, obrađivati nastavne sadržaje i vježbati s učenicima na primjerima, redovito ponavljati i ispitivati naučeno. Promjena u odnosu na stariji način jest naglasak na učenju s razumijevanjem, za razliku od učenja napamet. Od učenika se tražila pozornost, sudjelovanje u nastavi, učenje s razumijevanjem, urednost i poslušnost. Autoritarnost i hijerarhija školskoga sustava najizraženije su u propisanim vrhunaravnim odgojnim načelima i očekivanim obrascima ponašanja – poslušnosti, bogobojaznosti, pokornosti i trpljivosti, koje se traže i od učenika u odnosu na učitelja i starije i od učitelja u odnosu na župnika, nadređene i uopće državna upravna tijela te društvene uglednike. Posebno strog i krut bio je odnos prema učenicima u discipliniranju (vkrochenyu), za što je razrađen sustav školskih zapovijedi, poslije nazvan disciplinarni propisi, te u skladu s tim i disciplinske mjere, od kojih su najteže bile tjelesne kazne. Osobito su jezoviti navodi zabranjenih načina sramoćenja i kažnjavanja učenika, koji upućuju na pretpostavku da se to u školama zapravo događalo. Očekivani model pristojnoga vladanja podrazumijevao je bespogovornu poslušnost i poniznost bilo kada i bilo gdje – u školi, crkvi, na ulici.
Zderkavanye, Jedenye pod Navukom vu skoli, kak tulkajshe derchanye, y krichanye na Vuliczah, ali pred skolnim ztanyem je vuchenikom prepovedano.
Iako se spominju živahna djeca i nestašluk manje djece koji treba tolerirati, pravo nerazumijevanje djetetove naravi odražava se u zabrani zadržavanja i igre pred školom i na ulici. Glavnim proklamiranim načelom obrazovanja sve djece u pučkim su školama izjednačeni djevojčice i dječaci.

Nastavlja se…