Pernica puna olovaka, bojica, flomastera danas čini osnovu školskog pribora svakog učenika. No u 19. stoljeću pernica je bila puno jednostavnija nego danas i uglavnom se sastojala samo od pera za pisanje i tintarnice.
Pernice su najčešće bile drvene, pravokutnog oblika, s koritom za pospremanje i držanje pera. Često su bile ukrašene drvorezom i raznim geometrijskim linijama i motivima. Osim drveta pernice su se izrađivale od metala. Metalna pernica imala je pretinac za pero, a uz bočni dio bila je učvršćena metalna tintarnica. Ovakva pernica bila je osobito zgodna jer su ju učenici mogli zataknuti za pojas i lako nositi od kuće do škole.
Najvažniji dio školskog pribora bilo je pero za pisanje. Smatralo se da su najbolje pisaljke napravljene od guščjeg pera. Samo dobro izabrano pero bilo je sposobno podnijeti oštrenje i rezanje dvostrukog kljuna na šiljku koji se umakao u tintu. Pero za pisanje trebalo je biti elastično, ni šiljasto ni tupo, dugačko oko 2 kažiprsta, tanko i valjkasto s drvenom drškom.
Nakon što se odabralo pero za pisanje, trebalo je naučiti pravilno držati pero. Kod pravilnog držanja pera jednako je bio bitan pravilan položaj lijeve i desne ruke. Lijeva ruka nalazila se na klupi, palac je lagano visio ispod klupe, dok se ostalim prstima pridržavao papir. Desnom rukom držalo se pisaće pero. Za ispravno držanje pera bila su potrebna tri prsta (palac, kažiprst i srednji prst) dok su ostala dva prsta služila za držanje ravnoteže i ravnog pravca. Drška se primala dva prsta iznad pera kako se učenici ne bi zaprljali umakanjem pera u tintu. Vrlo važno bilo je ne stiskati pero, već ga držati vrlo lagano. Kako učenici ne bi zaboravili naučeno, u učionicama se uvijek nalazila zidna tabla koja ih je podsjećala kako se to ispravno drži pero.
S pravilnim držanjem pera uslijedilo je pisanje po papiru za koje je bila potrebna tinta (ili crnilo). Tinta se stavljala u posebne posude zvane tintarnice. Učenici uglavnom nisu nosili tintu od doma kako se ne bi zaprljali, već je ona ostajala u školi. Svaki učenik trebao je imati svoju tintarnicu jer se, ako bi više učenika dijelilo tintarnicu, lako moglo dogoditi da se papir zamaže ili zapacka. Tinta nije smjela biti gusta, već bistra kako bi se dobro pripremljenim perom mogle povlačiti tanke linije. Svaka tintarnica morala je imati poklopac, a tinta se nije smjela miješati kako bi se sačuvala njena kvaliteta.
Kako bi se izbjeglo prelijevanje tinte po papiru, postojalo je sušilo za tintu. To pomagalo napravljeno od drveta imalo je zaobljeni dio s donje strane na koji je bio pričvršćen poseban papir za sušenje, bugačica. Bugačica je služila za prikupljanje viška tinte, a mogla se koristiti i pojedinačno. Tako bi učenik, prije nego što bi zaklopio ispisanu bilježnicu, između stranica stavio list bugačice i spriječio prljanje stranica.
Literatura:
Praktično predavanje malih hrvatskih pismenah.(1861.) Napredak, 2 (12), 188-192.
Hrvatski školski muzej 1901. – 2001. : stalni postav. Zagreb: Hrvatski školski muzej, 2001.