Već nekoliko godina na fasadi zgrade Hrvatskoga učiteljskog doma – značajnom ostvarenju historicizma u Zagrebu – na obje strane glavnoga pročelja, gotovo kao njegov zaštitni znak, stoji pločica s natpisom OPREZ! PADA ŽBUKA! Na oker podlozi, tipičnoj boji austrougarskih građevina, žuta pločica s crnim slovima ne ističe se posebno pa je i njezina svrha upitna. Prolaznici je i ne primjećuju. Nikada nisam vidjela da je netko zbog toga natpisa prešao na drugu, sigurniju stranu ceste. Svojedobno je puno više pažnje privlačila jedna druga ploča na zgradi, ona s imenom trga. No, to je neka druga priča.
Hrvatski školski muzej u zgradi je Hrvatskoga učiteljskog doma od svojega osnutka 1901. godine. Prošle smo godine svečano obilježili 130. obljetnicu izgradnje Doma. Tom sam prigodom istaknula kako je zgrada ne samo spomenik kulturne baštine nego i spomenik snage i entuzijazma hrvatskoga učiteljstva; bio je to prvi učiteljski dom u cijeloj Monarhiji, s ponosom su isticali učitelji davne 1889. godine.
Hladno i tužno zagrebačko jutro 22. ožujka 2020. godine. Pola sata nakon potresa ulazim sa zebnjom u zgradu. Alarm vatrodojave zaglušuje uši i pojačava dramatičnost trenutka, a zatim i novi potres – u 7.01 jačine pet stupnjeva. Istoga dana u 20.20 na zgradu je stavljena crvena naljepnica – neuporabljivo. Ovoga puta otpale je žbuke više unutra nego vani.
Drugim pregledom statičara 17. travnja zgrada je dobila žutu naljepnicu – privremeno neuporabljivo, potreban je detaljan pregled. Ostala je i crvena – za zonu vanjskoga dimnjaka u dvorištu. Naknadno je izgrađen i odvojio se od tijela zgrade. Dok čekamo detaljan pregled, polako se navikavamo na naše pukotine. Toliko da sam ih, evo, nazvala našima. Prvih dana nakon potresa doživljavala sam ih kao svojevrsni memento mori, prolazila pokraj njih s nelagodom. Nepuna dva mjeseca nakon potresa navikla sam se na njih kao i na upozoravajuće pločice na fasadi. Detaljan pregled bit će, rekoše nam, nakon što se donese zakon o potresu. A zakon će, povjerovasmo, biti do početka svibnja. Sada je jasno da ga neće biti do jeseni, a zašto bismo vjerovali da će ga i tada biti ili da će ga uopće biti.
Naše pukotine ne doživljavam više kao memento mori, no ne želim pristati na ovu „novu normalnost“. I ovo će proći, i ovo će proći…, ponavljam kao mantru. Obnovit ćemo zgradu i naše će prostore ponovno ispuniti žamor učenika koji će iza ugla doći s učiteljicom iz škole u Gundulićevoj ili će ih iskrcati autobus, a učiteljice će tražiti skraćeno vodstvo, jer, kad su već u Zagrebu, žele posjetiti Zoološki vrt, otići u kino ili na kazališnu predstavu. A nigdje neće padati žbuka! Memento vivere! Bit će to jednoga dana…
