Hrvatski školski muzej već niz godina u okviru programa Kako smo (pre)živjeli školu organizira susrete s osobama iz različitih profesionalnih sfera koje se prisjećaju svojih školskih dana i odrastanja. Ove je godine taj susret, kako to nalažu prilike, nešto drugačiji.
- Profesorice Miljković, hvala Vam što ste se odazvali našem pozivu. Nažalost, nismo mogli organizirati susret u Hrvatskom školskom muzeju pa ovaj put razgovaramo „na daljinu“. Poštujemo fizičku distancu, ali ne i socijalnu. Socijalni, odnosno društveni kontakti upravo su nam ovih dana itekako važni. Je li uporaba pojma „socijalna distanca“ u ovom kontekstu zapravo pogrešna?
Naravno da je pogrešna. Očito su to shvatili i oni koji su to izgovarali (odnosno, netko ih je sigurno upozorio) pa su prestali. Pa sad više ne držimo socijalnu distancu nego održavamo međusobni razmak. A socijalna distanca je manja nego ikad prije; ljudi su se psihološki zbližili, obnovili i ranije oslabljene kontakte, obećavaju si bolje dane i više pravog druženja. (Meni je vjerojatnije da ćemo se vratiti u stare kolotečine.)
- Prije petnaestak godina s Majdom Rijavec napisali ste Vodič za preživljavanje u školi. Kad biste danas pisali sličan priručnik, na što biste stavili naglasak? Kako danas preživjeti školu?
Principi su uvijek isti, uz neke varijante. Najvažnije je naučiti kako učiti. Stalno pričamo: ne moraš učiti puno, uči pametno. Što više znaš o tome kako ti (ne) funkcionira mozak, moći ćeš ga bolje iskoristiti. U tom kontekstu možemo govoriti i o samomotivaciji, tj. što kad ti se ne da učiti. Zanimljivo je kako je mladima (ali ne samo njima) za njih često zadovoljavajuć’ alibi „nije mi se dalo“ to napraviti. Baš će se u životu susretati samo s poslovima koji će im se dati raditi. Jel’ se vama sve da raditi? Meni ne. Ali ako moram, nastojat ću to napraviti što prije da se onda bez opterećenja mogu ići igrati (Ma napravit ću čak i što bolje, samo da se ne moram ponovno vraćati na to ili da me roditelji i učitelji ne pile da kad ću već jednom). Poslije smo nas dvije napisale i Teen psihu – priručnik za tinejdžere u kojoj pojam preživljavanja proširujemo i na druga životna područja: prijateljstvo, ljubav, emocije općenito itd. (Do kraja godine svjetlo dana ugledat će novo izdanje.)
- Vrijeme u kojem se nalazimo stavilo je brojne testove pred današnje školstvo. Epidemija coronavirusa primorala je učitelje i nastavnike da pronađu drugačiji put do učenika – virtualni. Kakvo je Vaše stajalište o novom načinu poučavanja i učenja? Koje biste prednosti i nedostatke naveli?
To je tek nužno zlo. Prednosti ne vidim nikakve, a nedostaci su brojni. Učitelje nikad nitko nije pripremao za takvu nastavu (a zašto i bi) pa je prilično nerealno vjerovati kako je sve odlično. Odrađuju oni to najbolje što znaju i umiju, neki se snalaze bolje, neki lošije (npr. pretrpavaju učenike zadaćama – sve u strahu da ih ne bude premalo), ali koliko ja čujem – svi su živčani. Eto, možemo početi od mene J. Fali mi neposredna interakcija sa studentima, njihova živost, „aha-doživljaj“, sjaj u očima, povratna informacija da to što pričam nije uzalud. Ali dobro, ja barem nisam živčana zato što vidim da roditelji pišu studentima zadaće (kao što pišu djeci u osnovnoj školi – više nego prije).
Reče netko: U ovoj školi za život sve natrpali odmah u prvu godinu: štrajk, virus, potres i online učenje. Tko je pisao taj kurikulum?!
- Pedagoški pravci, teorije i prakse, mijenjali su se tijekom prošlosti. Univerzalni cilj svih njih uvijek je nekako bio da djeca zavole školu i obveze koje ona donosi. Što mislite, može li se odgovoriti na pitanje vole li djeca školu?
Najbolje je to pitati djecu. A bome ih se i pita. Svjetska zdravstvena organizacija pita ih svakih par godina i to one od 11, 13 i 15 godina (u državama sudionicama projekta HBSC – Health Behavior in School Aged Children). Prikazuje se postotak onih koji zaokruže da „jako vole školu“. Prema zadnje dostupnim podacima iz 2016. godine, prosječno 45% jedanaestogodišnjih djevojčica i 37% dječaka (iz ukupno 40-ak zemalja) jako voli školu. Kod nas su ti postotci 20 i 15. Kako djeca odrastaju, postotci zaljubljenih u školu se smanjuju. Trinaest godina: 28 i 25% (u Hrvatskoj 8 i 7); petnaest godina: 24 i 22% (u Hrvatskoj 9%). Četvrti smo odozdo! Dakle, odgovor na pitanje vole li djeca školu imamo; još „samo“ treba istražiti zašto je ne vole. Ili, zašto su Slovenija i Sjeverna Makedonija (s kojima smo nekad dijelili organizaciju školskog sustava) pri samom vrhu. (U ostalim državama bivše Jugoslavije ta se istraživanja ne provode, barem ne u organizaciji WHO-a.)
- Vaša profesionalna specijalnost je i bavljenje pozitivnom psihologijom. Kako da današnja djeca, s obzirom na zatvorenost unutar zidova vlastita doma, ostanu vedra i bezbrižna? Što im poručujete, odnosno što biste savjetovali roditeljima?
Djeca danas nisu zatvorena samo zbog korona-prijetnje. Ne daju se istjerati van jer vrijeme radije provode pred ekranima raznim. A roditelji im to dopuštaju jer su i sami ovisni o svojim ekranima. (Nedavno je jedna žena na webu pokrenula forum na temu Koje ludosti rade vaši muževi? To je presmiješno kakvi su odgovori stizali. Npr.; – Igra neku igricu di osvaja svijet i svađa se s ljudima iz igrice jer su mu uzeli pol Rusije!; Nedjeljom, kad je kod kuće, ide 25 puta na WC (nosi mob sa sobom), gleda Spužvu Boba – jer ga mala voli gledat’. Ali kad je utakmica na TV-u, onda mala očito voli gledat’ utakmicu. Itd.). Međutim, baš sada kad to nije preporučljivo, mnoga bi djeca išla van. Obrnuta psihologija na djelu. Znači, treba tu psihologiju upregnuti i inače: zabranite djeci upravo ono što želite da rade J. I bavite se njima. To ne podrazumijeva samo pričanje priča i stalno smišljanje novih igara. Učite ih kuhati, zašiti gumb, organizirati stvari i vrijeme, čuvati prijatelje, razvijati želju za učenjem, cijeniti ono što imaju…
- Odnos prema djeci mijenjao se tijekom povijesti. U tekstu koji ste pripremili za katalog naše izložbe Stoljeće djeteta u Hrvatskoj napisali ste: „Od ideje djecu se smije vidjeti, ali ne i čuti došli smo do pravila: kada dijete progovori, svi utihnu i zadivljeno ga gledaju očekujući mudrosti kojima će ih počastiti.“ Možete li se prisjetiti vlastitog djetinjstva? Po čemu se ono razlikovalo od djetinjstva danas?
Da, ta moja izjava rezultat je i osobnog iskustva. Moja mama je bila učiteljica i u goste su joj dolazile druge učiteljice. Ja bih se u blizini igrala (dakle bez prava glasa, osim ako me se nešto ne pita) i pomalo prisluškivala. A one su obično pričale i smijale se školskim dogodovštinama pa je meni pojam škole bila zabava i već sam tada odlučila da ću i ja jednom raditi u školi. Odmah sam se počela pripremati za to, organizirati djecu oko sebe, ali nisu pokazivala previše razumijevanja za moje pedagoške ambicije pa sam morala (privremeno) odustati. U svakom slučaju, imali smo tada više slobode kretanja pa i s njom povezane slobode učenja na vlastitim pogreškama. Svi smo stalno imali kraste po koljenima – u različitim fazama zacjeljivanja, ali roditelji od toga nisu pravili nikakav problem (danas se zbog toga odmah ide na hitnu, još i s osjećajem krivnje: nisam dobar roditelj kad mi se dijete razbija). Ali sjećam se trenutka kad sam u jednoj inventuri stanja na koljenima (a imala sam tada barem 12 godina), s veselim iznenađenjem ustanovila kako nemam – nijednu krastu.
- Kako ste Vi (pre)živjeli školu? Čega se rado sjećate iz školskih dana?
Kao prvo, u školu sam primljena na „probni rok“. Naime, prethodno sam išla u vrtić u kojem sam još tada, krajem pedesetih, učila njemački. (Inače, vrtić je bio iza zgrade u kojoj sam živjela, na mjestu na kojem je sada starački dom; možda još imam šanse vratiti se u kvart J). No, dakle, dođem ja jedan dan u vrtić i objavim: Ja danas imam šest godina i sutra idem u školu! – U školu se ide sa sedam godina, rekla je teta. A osim toga, škola je sad već počela (bio je kraj rujna). Ali ja ipak sutra idem – nisam se ja predavala. (Upornost je vrlo korisna osobina i kao tema je Majdi i meni visoko na popisu onih o kojima ćemo pisati.) Uglavnom, kad sam se tog dana vratila kući, rekla sam mami da sutra hoću ići u školu (rekla sam u vrtiću da idem i ne mogu se sad opet tamo vratiti). Nikakva mamina uvjeravanja tu nisu pomogla i nije joj preostalo drugo, nego da me ujutro povede. Ona je tada imala prvi razred, ali je zamolila „paralelku“ da me uzme – na probu. Smjestila me u zadnju klupu i – isprobavala. Kad netko ne bi nešto znao, a ja bih točno odgovorila, znala je reći (doduše, skroz nepedagoški, ali meni je godilo): Sram te bilo, vidiš kako Dubravka zna, a ona je godinu dana mlađa od tebe! I tako je to obilježilo moje školovanje: uvijek najmlađa u razredu. A zbog raznih psina koje sam stalno izvodila, govorili su mi daj se uozbilji (kao da to ima veze s godinama). A ja bih uvijek pitala: zašto?
- Neko ste vrijeme boravili u inozemstvu, u SAD-u i Beču, usavršavajući se u području psihologije menadžmenta. Kakav ste pristup obrazovanju tamo zatekli?
Već početkom 90-ih sam sudjelovala u jednom treningu trenera u organizaciji USAID-a. Jedan je američki stručnjak dva tjedna radio s nas troje domaćih, a onda je svatko od nas dobio grupu učitelja izbjeglica s kojima smo radili to isto. Sve je bilo interaktivno, radionički, što je tada kod nas bio novi pristup poučavanju. I kad sam par godina kasnije otišla u SAD (a i još kasnije u Beč), vidjela sam da su takve nastavne strategije tamo vrlo uobičajene, na svim razinama obrazovanja. Odmah sam ih počela primjenjivati gdje god sam stigla: u nastavi psihologije u gimnaziji, u edukaciji volontera za telefonsko psihološko savjetovanje, u edukaciji menadžera i studenata. Ali ono što me tada, blago rečeno, neugodno iznenadilo bile su upute o ponašanju koje smo dobili prije polaska u SAD. Između ostaloga, pisalo je da djecu u vrtićima i školama nipošto ne grlimo, ne ljubimo, ma da ih ni ne dodirujemo. Mislim, nisam baš ni krenula tamo grlit’ i ljubit’ djecu, ali ideja da se to može shvatiti kao seksualno uznemiravanje, baš me zaprepastila! Meni je bilo normalno, čak poželjno, da npr. učitelj zagrljajem ohrabri tužno dijete (i sad mi je to normalno, i sad kad se to više ni kod nas ne smije, ali sada očito ja nisam normalna).
- Njemački pedagog Hartmut von Hentig smatra kako „škola predstavlja najveću priredbu naše kulture“ te da „proždire djetinjstvo i mladost“. Je li to preradikalna kritika škole?
To nije samo kritika škole, radikalna ili preradikalna – svejedno, nego i kritika društva u cjelini. Škola je uvijek odraz, priredba kulture u kojoj djeluje. Drugo je pitanje kako ćemo definirati djetinjstvo i mladost u nekoj kulturi. Pa nema ni jednoznačne definicije odraslosti. Predlažem da na internetu potražite knjigu Jamesa Mollisona Where Children Sleep (Gdje djeca spavaju). S ciljem istraživanja dječjih prava u svijetu, Mollison je širom svijeta snimao djecu i mjesta gdje spavaju, uz kratak zapis. Npr.: Erlen (14) iz Brazila treći put je trudna. Živi u maloj baraci i obično spava na podu, ali sada, budući da je u poodmakloj trudnoći, majka joj je dopustila da spava u njezinom krevetu, a ona je na podu. Erlen je prvi put ostala trudna s 12 godina (dijete se rodilo mrtvo). Drugo se dijete rodilo godinu dana poslije i umrlo nedugo potom. Ako ovo i preživi, Erlen se vjerojatno neće vratiti u školu jer će ga morati čuvati. Bit će samohrana majka. Kad odraste, željela bi biti veterinarka i živjeti negdje drugdje. Ili Indira (7) iz Nepala: živi s roditeljima, bratom i sestrom. Njena kuća ima samo jednu sobu, s jednim krevetom i jednim madracem – na kojem djeca spavaju na podu. Indira od svoje treće godine radi u lokalnom kamenolomu granita. Radi 5 ili 6 sati dnevno, a onda pomaže mami u kućnim poslovima. Rezanci su joj omiljena hrana. Ide i u školu do koje pješači pola sata. Ne smeta joj što radi u kamenolomu, ali više bi se voljela igrati. Eto, neka bi djeca sigurno bila sretna da im škola proždire djetinjstvo i mladost.
- Hoće li škola kakvu poznajemo u sljedećem razdoblju doživjeti temeljite promjene?
Po analogiji s Četvrtom industrijskom revolucijom koju je WEF (World Economic Forum) proglasio 2016. godine, naglašavajući ulogu koju danas u industriji ima umjetna inteligencija, odmah se počelo govoriti i o Četvrtoj obrazovnoj revoluciji i o odgovoru na pitanje: hoće li umjetna inteligencija, Big Data, robotika i sve ono što tek dolazi, a imat će utjecaja na obrazovanje, unaprijediti sustav obrazovanja ili će ga infantilizirati. Možda nam baš ova situacija s „onlajnizacijom“ nastave pomogne odgovoriti na to pitanje.