Kako se ponašamo prema knjigama? Svojim, tuđim… Pazimo li na njih? Ili ih koristimo nemilosrdno, ne vodeći računa o tome da trebaju preživjeti za još nekoga i još neko vrijeme?
Vrlo sam brzo naučila da se knjige čuva i pazi. Ako su posuđene, tada zato što ih vlasniku moram vratiti kakve sam ih posudila. Ako su moje, tada zato što ih želim (sa)čuvati, imati i ponovno čitati. Pojavili su se, vremenom, krasni označivači stranica pa je bilo nepotrebno raditi uši knjigama kako bih znala gdje sam stala. Nisam nikad pisala po knjigama niti podcrtavala. Ako me se kakva rečenica dojmila, prepisivala sam je ili pamtila. Nikad šarala. Kad sam učila iz knjiga, radila sam bilješke.
Nisam slutila da ću za plaću brinuti o knjigama, i to knjigama specifične namjene – školskim knjigama. Radeći kao kustosica na Zbirci udžbenika i priručnika i Zbirci učeničkih i školskih listova, knjige i školske časopise svakodnevno imam u rukama. Neke nove, neke rabljene. Knjige i časopisi najčešće su pro(e)živjeli najmanje dva života do trenutka dolaska u zbirke – uporabni u školama, za učenje, onaj u kojem svjedoče život škole i njezinih učenika, onaj na nečijem tavanu ili u podrumu i konačno dolaze, mogla bih reći u svojoj knjižnoj trećoj životnoj dobi, u fundus Muzeja i tu žive svoj treći, drugačiji, život.
Ipak, zanimljivo je vidjeti što su vlasnici i korisnici sve bilježili u knjigama i po njima. Iz tih se zapisa, osim ako se ne tiču samog sadržaja, može iščitati kada im je bilo dosadno, kad su bili zaljubljeni, kad su bili likovno nadareni pa crtali, kad su samo šarali ili kad ih je nadahnula poetska inspiracija… Ponekad ćemo u školskoj knjizi pronaći osušenu, sretnu, djetelinu s četiri lista ili, pak, kakav jesenski list koji je ostao tako sačuvan skoro pa za vječnost.
Nedavno, obrađujući prve dijelove donacije građe koju je Muzeju poklonio poznati metodičar hrvatskoga jezika profesor u miru Ante Bežen, naišla sam na udžbenike zbog kojih sam promijenila pogled na pisanje po knjigama i postavila si pitanje iz naslova ovog priloga.
Radi se o trima čitankama autorskog tima koji čine Nada Babić, Dinka Golem i Dunja Jelčić naslovljenima Dveri riječi, namijenjenima učenicima 5., 6. i 7. razreda osnovne škole, izašlima 2004. godine.
Na prvi pogled sasvim obične čitanke, u dobrom stanju, ne previše rabljene. Do trenutka dok nisam otvorila prvu. Na unutarnjem dijelu prednje korice nešto napisano. Ne čitam odmah nego pomislim kako su autorice pisale posvetu profesoru Beženu. Ipak, nije bilo tako. Autori zapisa su Dragutin Tadijanović i Mladen Kušec, koji tog srpnja 2004. godine zapisuju svaki svoju asocijaciju na riječi „dveri riječi“.
Kako obrada knjige podrazumijeva prelistati je od prve do posljednje stranice, listam je i dolazim do unutarnjeg dijela stražnje korice i ugledam ponovno dva zapisa. Čitam i veselim se što je netko pisao po ovoj knjizi. Autor jednoga je Vlatko Majić koji ostavlja pjesmicu, a drugi autor ostaje nepoznat jer nisam uspjela pročitati njegov potpis.
Ako tko od vas koji čitate uspije odgonetnuti autora, molim neka mi javi da znam i zabilježim.
Čitanku za šesti razred svojim su pisanjem obogatili Miro Gavran i Tomislav Marijan Bilosnić s unutarnje strane prednje korice, a Nevenka Nekić s unutarnje strane stražnje korice.
Moja su očekivanja narasla i veselila sam se otvaranju čitanke za sedmi razred – tko li je po njoj i u njoj pisao?! Na unutarnjem dijelu prednje korice pisali su Ivan Šito i Enes Kišević, a s unutarnje strane stražnje korice Stjepan Lice.
Zapisi govore sami za sebe i svatko u njima može prepoznati isto ili nešto sasvim drugo.
Zapitala sam se zašto su baš ti ljudi pisali. Dragutin Tadijanović, Mladen Kušec i Vlatko Majić autori su čiji su ulomci djela korišteni u čitanci i vjerujem stoga autori i ovih zapisa. Ostaje pitanje tko je četvrti. Pregledavajući sve autore čija su djela korištena, nisam naišla na ime koje bi bilo slično potpisu, a što bi pomoglo u odgonetanju o kome se radi. Gavran, Bilosnić i Nevenka Nekić također su autori čija su djela korištena u čitanci za šesti razred. Kao što su to Kišević i Lice u čitanci za sedmi razred. Ivan Šito nije.
Zaključujem vraćajući se početnom pitanju – ponekad je kršenje ponekih nepisanih pravila, poput ne šaraj po knjigama, sasvim dobrodošlo jer stvara dodanu vrijednost i čini taj određeni primjerak knjige posve jedinstvenim.