Europsko 19. stoljeće razdoblje je velikih društvenih, političkih i gospodarskih promjena – industrijalizacija je donijela promjene u gospodarstvu, raste broj stanovništva u gradovima, budi se nacionalna svijest i stvaraju se nacionalne države. Nastaje i jača radnički pokret, osnivaju se prve radničke udruge koje se zalažu za bolje radne uvjete i kraće radno vrijeme. Napreduju znanost i tehnologija s mnogim izumima i otkrićima, a širi se i obrazovanje.
(Hrvatski školski muzej, Zbirka fotografija)
Po Europi niču učiteljske udruge i zadruge čija je uloga bila osigurati stručnu podršku, razmjenu znanja i poboljšanje materijalnog statusa učitelja. Po uzoru na europske prethodnike, pogotovo njemačke udruge koje su djelovale prema načelima Pestalozzi-Verein, u Zagrebu se 10. listopada 1865. osniva prva strukovna učiteljska udruga – Učiteljska zadruga. Učitelji su se samoinicijativno udružili kako bi osigurali međusobnu pomoć i financijsku potporu. Zadruga je bila i simbol jačanja učiteljskog staleža. Inicijatori su bili Ivan Filipović, Vjenceslav Mařik, Josip Posavec, Ferdo Vuksanović, Antun Irgolić, Ivan Šah i Ljudevit Modec. Učiteljska zadruga bila je odgovor na teške probleme i nedostatke tadašnjeg školskog sustava. Nije bilo dovoljno učitelja, nastavnih sredstava, učitelji su radili često u lošim uvjetima, primali su niske plaće i nije postojala zakonska legislativa za isplaćivanje mirovina. Kad bi učitelj preminuo, obitelj bi ostala bez primanja te je tu pomagala Učiteljska zadruga. Zadruga je imala svrhu da se brine za potporu i odgoj siročadi učitelja, učiteljica i podučitelja svih pučkih i glavnih škola, kao i nižih realki i preparandija u Hrvatskoj i Slavoniji.
U Napretku od 15. rujna 1865. poziv na osnivačku skupštinu glasio je ovako: Učitelji ovdašnjih glavnih učionah podnieli su molbu vis. namj. vieću, neka bi jim se dozvolilo, da mogu pozvati na 10. listop. t. g. učitelje pučkih i glavnih učionah u trojedinoj kraljevini na dogovor, kako bi se osnovalo posebno družtvo, komu bi svrha bila – podupiranje sirotčadi. Već su i pravila za takovo družtvo, koje se zove „učiteljska zadruga“, gotova, te ćemo jih u budućem broju „Napredka“ priobćiti. Dao Bog, da namišljeno i uprošeno bude i izvedeno na čast našem učiteljstvu, a na korist sirotah njegovih! Na poziv se odazvalo 68 učitelja i još 20 pisanih prijava za redovite članove. Prve je godine udruga imala 73 utemeljitelja, 155 redovitih članova i 322 člana pomagača. Udruzi su donirali car i kralj Franjo Josip I., nadbiskup Josip Juraj Strossmayer, kardinal i nadbiskup Juraj Haulik, mnogo pojedinaca, općina i gradova. Od pojedinaca istaknutiji su bili Gjuro Deželić, Franjo Iveković, Ivan Kukuljević Sakcinski te Franjo Rački. Učitelj Tomislav Ivkanec početke Zadruge je za proslavu desete godišnjice postojanja opisao ovako: Narod hrvatski prigrlio je svojim poznatim velikodušjem i neočekivanim uzhitom Učiteljsku Zadrugu, te ne ima stališa u kojem ne bismo bili stekli priličan broj velikodušnih podupiratelja. Najveći dostojanstvenici i učenjaci, najodličniji rodoljubi i domorodke stupiše u naše kolo.
Novac se za pomaganje učiteljskoj siročadi prikupljao članarinama, dobrovoljnim prilozima, tomoblama, lutrijama, plesovima. Učiteljska zadruga objavila je 1866. zbirku pjesama i pripovijedaka za djecu pod nazivom Liljan: zabavnik za mladež, a glasilo je bilo časopis Napredak. Broj se članova u Zadruzi smanjivao, pogotovo nakon 1874. godine, odnosno nakon donošenja zakona za pučke škole i preparandije kojim je ustanovljena mirovinska zaklada u koju su učitelji morali uplaćivati. Učiteljska se zadruga raspustila nakon 25 godina postojanja, 5. ožujka 1891. kad je brojila 24 člana. Zadruga je štedjela i ulagala te je tijekom godina stekla poveću imovinu koja je bila uložena u Zakladu Učiteljske zadruge kojom je upravljao Savez hrvatskih učiteljskih društava te ga je uložila u suvlasništvo i izgradnju Hrvatskog učiteljskog doma (1889.), kao i učiteljskog konvikta (1899.).
Učiteljska društva
Osnivanje prve učiteljske zadruge u Zagrebu označilo je važan korak u razvoju učiteljskog staleža u Hrvatskoj. Pokazalo je da su učitelji, osim što su bili nositelji obrazovanja, bili i aktivni društveni djelatnici koji su se znali samoorganizirati i zajednički djelovati za opće dobro. Ova inicijativa poslužila je kao uzor kasnijem osnivanju sličnih zadruga i društava širom zemlje, čime je započela tradicija učiteljskog udruživanja koja se nastavila do danas. Upravo je članstvo Učiteljske zadruge htjelo proširiti svoje djelovanje i u pedagoško-didaktičkim pitanjima, ali su ih Pravila Zadruge u tome kočila. Tako je, opet pod inicijativom Ivana Filipovića, 1871. godine osnovana jedna od najvažnijih stručnih udruga učitelja i pedagoga koja postoji i danas – Hrvatski pedagoško-književni zbor (HPKZ). Svrha HPKZ-a bila je „širiti strukovnu i opću obrazovanost među hrvatskim pučkim učiteljstvom i promicati interese hrvatske pučke škole bez razlike vjere“. Zbor je tijekom godina postao centar pedagoške izdavačke djelatnosti – izdavao je pedagoške knjige, prijevode poznatih pedagoških djela, udžbenike, početnice, čitanke, časopise Napredak, Prosvjetu i mjesečni list za mlade Smilje te list za obitelj Na domaćem ognjištu. Zbor je pokrenuo ediciju Knjižnica za učitelje, zatim Knjižnicu za mladež i izdavao je Pedagogijsku enciklopediju. HPKZ započeo je također izdavanje Školskih novina. Zbor je osnovao i knjižnicu i čitaonicu za potrebe svojih članova.
Osim za HPKZ, Učiteljska zadruga je poslužila kao uzor mnogim sličnim udruženjima koja su kasnije nastajala. Tijekom narednih desetljeća razvila se mreža učiteljskih, đačkih i kulturnih zadruga koje su imale sličnu misiju – promicati zajedništvo, obrazovanje i socijalnu sigurnost. Ivan Filipović je, kao predsjednik HPKZ-a, primijetio da mnoga učiteljska društva ne uspijevaju u radu jer kod njih nije postojalo jedinstvo. Tako je sa svrhom udruživanja postojećih društava i osnivanjem novih 1885. godine osnovan Savez hrvatskih učiteljskih društava (SHUD). Savez je organizirao tečajeve i predavanja za kontinuirano stručno usavršavanje učitelja, kao i rasprave o problemima s kojima su se suočavali učitelji te su slali peticije o školskim pitanjima Saboru i vladi. Savez je prikupljao sredstva za izgradnju Hrvatskog učiteljskog doma i Učiteljskog konvikta te su obje ustanove bile u vlasništvu Saveza. Učiteljska zadruga je s dogovorenom namjenom predala svoju imovinu SHUD-u 1893. godine.
Hrvatski učiteljski dom i Hrvatski školski muzej
Ubrzo nakon osnivanja SHUD-a, Ivan Filipović počeo je planiranje izgradnje Hrvatskog učiteljskog doma (HUD). Učiteljska zadruga, SHUD i HPKZ sklopili su 1888. ugovor o suvlasničkim udjelima za izgradnju HUD-a. Učiteljska zadruga uložila je 27 000, SHUD 31 500, a HPKZ 22 500 forinti. HUD je svečano otvoren 6. rujna 1889. godine te su u njemu bili smješteni i HPKZ i SHUD i Učiteljska zadruga te je tako postao učiteljsko središte. U HUD-u će mjesto naći i Hrvatski školski muzej. Ideja o osnivanju školskog muzeja pojavila se još u 70-im godinama 19. stoljeća kad se priređivala izložba nastavnih sredstava. Zamisao su gurali Petar Tomić, a zatim i Ivan Filipović. HPKZ je od svojih početaka prikupljao knjige za svoju knjižnicu i nastavna sredstva za svoje zbirke. Buduće muzejske zbirke donirali su mnogi učitelji – Dragutin Hirc, Davorin Trstenjak, Vinko Bek… Antun Cuvaj izabran je za predsjednika HPKZ-a 1900. godine te je kao jedan od glavnih zadataka Zbora postavio osnivanje školskog muzeja. Poslao je poziv učiteljima, ravnateljima, školama i učiteljskim udrugama da prirede zabave s recitacijama, kazališne predstave i slične priredbe kako bi se prikupila pomoć za osnivanje školskog muzeja. Hrvatski školski muzej svečano je otvoren 19. kolovoza 1901. godine, povodom 30-godišnjice postojanja HPKZ-a. Prostirao se na pet prostorija i dva hodnika prvog kata zgrade Hrvatskog učiteljskog doma. Time je HPKZ držao glasilo, Hrvatski učiteljski dom, posmrtnu i pripomoćnu udrugu, Štednu i predujamnu zadrugu, konvikt za djecu, pedagošku knjižnicu, čitaonicu i muzej.
(Hrvatski školski muzej, Zbirka fotografija)
Osnivanje Učiteljske zadruge i razvoj kasnijih učiteljskih udruga predstavljaju ključne korake u profesionalnom i društvenom afirmiranju učiteljskog staleža u Hrvatskoj tijekom druge polovice 19. stoljeća. Njihovo djelovanje pokazuje kako su učitelji preuzeli i značajnu društvenu funkciju, potičući modernizaciju školstva te stvaranje institucionalnih temelja hrvatske prosvjete. U tom je kontekstu posebno važna uloga Hrvatskog školskog muzeja, koji je postao trajno središte očuvanja, proučavanja i promicanja pedagoške baštine. Nasljeđe učiteljskih udruga i muzeja svjedoči o trajnoj vrijednosti zajedništva, stručnog udruživanja i kontinuiranog ulaganja u razvoj obrazovanja kao temeljnog čimbenika društvenog napretka.