Često citirana izjava Marije Terezije iz 1770. o školstvu kao političkom pitanju od općega interesa za koje je odgovorna država, izrečena u kontekstu položaja i prava učitelja u odnosu na svećenstvo, nije samo efektna manifestacija moći apsolutističke vladarice nego i uvjerenje koje će vrlo brzo biti provedeno u praksi. Pod utjecajem ideja prosvjetiteljstva, apsolutistički su vladari obrazovanje smatrali pretpostavkom napretka i blagostanja države. Usto je vjera u snagu razuma i moć znanja težila razumnijem i boljem životu pojedinca. Da bi se to postiglo, trebalo je omogućiti širenje znanja, a to je trebala biti zadaća svakoga učenog čovjeka koji je težio biti istinskim prosvjetiteljem.
Vrijeme vladavine Marije Terezije (1740. – 1780.) obilježile su brojne reforme na gotovo svim područjima važnim za izgradnju snažne, moderne i suverene države kao što su vojska, gospodarstvo, poljoprivreda, sudstvo, zdravstvo i školstvo. Reforma primarnoga obrazovanja kojom je uspostavljena obvezna državna pučka škola provedena je u posljednjem desetljeću vladavine. Nakon što je propalo nekoliko reformskih prijedloga za poboljšanje školstva, Marija Terezija odlučila je u siječnju 1774. pozvati opata augustinskoga samostana Sagan u Donjoj Šleskoj Johanna Ignaza Felbigera (1724. – 1788.), čije se ime već prije spominjalo na bečkom dvoru. Iskustvo i angažman na uređenju katoličkoga školstva u Šleskoj u duhu pijetističkih ideja te upućenost u suvremene pedagoške spoznaje i metode. Unatoč nepovjerenju i otporima određenih krugova, ali uz punu podršku i povjerenje Marije Terezije, koja ga je imenovala vrhovnim ravnateljem škola i povjerila mu cjelokupnu upravu pučkoga školstva, Felbiger je vrlo brzo Školskom povjerenstvu isporučio nacrt zakona za uređenje austrijskoga školstva – Opći školski red, koji je Marija Terezija potpisala je 6. prosinca 1774. godine.
Opći školski red nije potpuno isključio Crkvu, ali je omogućio ključnu ulogu države u svim pitanjima školstva. Kao tipičan dokument svoga vremena naglašava kako „o dobrom odgoju i vodstvu u prvim godinama sigurno ovisi cijeli kasniji način života svih ljudi i oblikovanje duha te načina razmišljanja cijelih naroda“, a „to se može ostvariti samo ako se dobro uređenim odgojnim i obrazovnim ustanovama rasprši tama neznanja i ako se svakome pribavi poduka primjerena njegovu staležu“.
Opći školski red regulirao je školstvo u austrijskim i češkim nasljednim zemljama, a u hrvatskim zemljama samo na području Vojne krajine, no nedvojbeno je usmjerio razvoj školstva u cijeloj Monarhiji jer je bio osnovom za školski zakon koji je 1777. donesen za Ugarsko Kraljevstvo i njemu pridružene zemlje. Prosvjetiteljska reforma školstva u Habsburškoj Monarhiji u hrvatskim je zemljama imala skromne rezultate. Uzme li se u obzir da se reforma u kontekstu austrijskoga prosvijećenog apsolutizma forsirala ne iz pedagoških, nego iz državnopolitičkih razloga kao sredstvo preobražaja Monarhije i postizanja državnoga jedinstva i austrijske državne svijesti, razumljivi su otpori generirani strahom od germanizacije. S druge strane, obrazovanje širokih slojeva stanovništva nije odgovaralo ni hrvatskom plemstvu, koje je vodilo državne poslove i s nepovjerenjem gledalo na naredbe iz Beča, kao ni hrvatskom puku, koji je na školovanje djece u većini gledao kao na još jedan zahtjev države koji šteti njihovim interesima i lišava ih potrebne radne snage. Ipak, početak uspostave školstva kao državnog sustava u Monarhiji prijelomni je trenutak i za razvoj hrvatskoga školstva.
Iz teksta kataloga izložbe Lekcije iz prošlosti koja će biti otvorena u galeriji Hrvatskoga školskog muzeja “Školica za 5” 26. studenoga 2024. godine.